Nakon vožnje po asfaltu, makadamu, travi obreškog kraja, ovaj sam put na kavi odvozio po oblacima pjesama čarobnice riječi, sisačke Zagrepčanke, pjesnikinje Maje Šiprak
Piše: Igor Zovko/proZduction.hr
Bicikliranje mi je postalo poezija. Doslovce. Ovaj sam put vozio sam makadamom po odteretnom kanalu Sava Odra Sava, skrenuo do Lukavca, otišao u Panteru na pivu kod Jadranke.
Kanih otići do Brezovice. Ondje nekad odmorim gledajući u jezerce, zapravo ribnjak, u kojem ima mnoštvo lopoča, koje je moj omiljeni slikar Monet često slikao. No zadnji put voda je bila mutna, a lopoči nisu nalikovali na sebe.
Znala je to i Maja Šiprak, pa mi je porukom poslala slike lopoča koje ona snimila na Jarunu i u Botaničkom vrtu. Iz zahvale, morao sam popiti kavu s tom čarobnicom riječi, koja također biciklira, ima dobar Cube, Bijelu strijelu, kako je zove. Ima i Black Thunder, ali više vozi Strijelu.
Osam zbirki poezije
Maja Šiprak je dama, rođena u Sisku. Ona je pjesnikinja, koja “hoda po oblacima”… Nisu za nju ljudi, kako sama navodi, koji stoje čvrsto na zemlji. Objavila je osam zbirki poezije:
“Žena u Meni“ – 2012.
„Kapi Života“ – 2012.
„Usana Pečat“ – 2013.
„Boje tvojih dodira“ – 2014.
„Nebo je granica“ – 2014.
„Vatra jasnog pripadanja“ – 2016.
“Okus opore svile” – 2019.
“Poezija pod jedrima” – 2020
Deveta je u pripremi za jesen.
O snazi njezinih pjesama, ne govori samo činjenica da su njezina djela uvrstili u međunarodnu antologiju ljubavne poezije, nego i njezini stihovi.
Ona živi samozatajno, ali se njezina snaga i njezino biće otkrivaju u njezinim pjesmama. Najbolje je što njezine pjesme mogu razotkriti i čitatelja.
“Otvaram dušu, odnosno čistu emociju koju oduvijek i zauvijek živim. Oblikujem jedan svijet u kojem mogu biti sve što poželim, kreirajući ga na način ispreplitanja stvarnih događaja s mojim najdubljim snovima i maštom. Onaj koji osluškuje tišinu, proživljava prazninu i traga za samim sobom, razumjet će moju poantu stiha. Ispreplitanjem svega rečenog iz mene izviru riječi u krik duše koji tek stihom ostaje zabilježen”, navodi Maja.
Za naše čitatelje, ali i biciklistice i bicikliste, možda će najbolje dočarati moj izbor nekih od njezinih pjesama.
VERSI SRCA
Razapeta između mogućnosti i želja
biram tamnu polutku mjeseca
izbjegavam grabežljivce
i lažne kolodvore sreće
putujem sama
u naručju nosim breme prošlosti
i neizvjesnu budućnost
umotanu u svilu
izvezenu zlatnim versima srca
koje ljubav živi
daljina ostavlja trpki okus
nestaje u nevidljivoj točci na obzoru
obrazi se crvene od nedostajanja
a život mi se poput leda topi u dlanovima
koliko rastanaka treba proteći
koliko sastanaka treba živjeti
da bi mogli udisati puninu
ubiti strepnju i neizvjesnost
prođe dan
noćima nema kraja
tjedan prođe
vikend me razapne
svaka misao kao goluždravi ptić
gladna je tvoje blizine
Meni dosad ljubavna poezija nije bila privlačna. Tvrd sam, više me privlači snaga, opori izričaj, bunt… No, poezijom Maje Šiprak, pronašao sam sve to u nježnosti stihova koji daju snagu i velike istine izvučene iz malenih stvari koje zovemo životom. A Maja to čarobno radi…
NE ZABORAVI ŠTO TI BOJAMA ŽELIM REĆI
Ne trebam ništa
tek gvaš akvamarina
da lažni proljetni pljusak
pretvorim u svoje boje sna
i prstohvat jesenjeg okera
za zrelost i mudru riječ
zelena je
ravnoteža mog života
stisnuta u sigurnosti
plave i žute
da mi ocrtava put
ne zaboravi što ti bojama želim reći
boje su dio nas
samo loš život je proziran
odrekni se slatke želje
ocijedi purpur
i oživi slikarsko platno
ohrabri kist da putuje po njemu
jer jedino tamo pripada
san
ti
ja
i budućnost
za koju ne postoji boja
Darovala mi je dvije svoje zbirke pjesama, Poezija pod jedrima i Okus opore svile. S posvetom. Ja sam njoj darova crtež u ugljenu, ženski akt. Bila je oduševljena.
Popričali smo prilično vrijeme, a onda je morao svatko svojim putem. Otišao sam u svoj kvart na mrzlu pivu, otvorio knjigu i čitao uronjen u ljepotu njezinih pjesama…
Zbilja, čudesan je svijet, pomislih, i susreti u mojem slučaju nikad nisu bili slučajni, iako su tako izgledali. Maja je pročitala moju knjigu, Velebitsku bajku od 1168 rimovanih stihova, koju sam objavio prije 13 godina.
Rekla je da je sjajna, jedinstvena na književnoj sceni Hrvatske, i da trebam nastaviti dalje tim putem.
Kako čudesno, bicikliranje, poezija i pisanje…
Traženje ljepote u svemu što nam se čini običnim. Uobičajenim.
Na internetu sam pronašao još jednu Majinu pjesmu:
UVIJEK KAD NA TEBE POMISLIM
Kad na tebe pomislim
dozovem u sjećanje cvijet oleandera
miris
kojim si me ovjenčao poljubivši me
prvi puta nasred ulice
uinat znatiželjnim pogledima
kad na tebe pomislim vidim pučinu
plavetnilo pretočeno iz tvojih očiju u more
koje se pjeni i na krijesti vala
nosi tvoju ljubav iskrenu
tako predanu i nevinu
tako našu
kad pomislim na tebe
osjećam proljeće
prepuno boja i dječje radosti
gledam povratak zbunjenih lastavica
i ćutim tvoje ruke po licu i bedrima
tvoj dah na vratu i usnama
uvijek kad pomislim na tebe
vidim maslinu neubranu
gizdavi nar na suncu zlatnom
posloženo kamenje kao kositrene vojnike
i nedovršenu lađu na kraju ulice
uvijek kad na tebe pomislim
ćutim ljubav
i naprosto
volim te
Vozite sigurno…
