U povodu 140. godišnjice rođenja hrvatskog književnika Milana Ogrizovića, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizirao je retrospektivnu izložbu Milan Ogrizović i kazalište koja se može razgledati do 31. svibnja u Narodnom domu HAZU u Opatičkoj ulici.
Autorica izložbe je mlada teatrologinja Anamarija Žugić s Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Prema njezinim riječima, izložba je osmišljena kao prikaz svestrane umjetničke, ali i nastavničke djelatnosti književnika, kazališnoga čovjeka i pedagoga Milana Ogrizovića povodom 140. godišnjice njegova rođenja, no ne isključivo kao prigodna izložba, nego i kao kritičko čitanje njegove uloge u hrvatskom književnom i kazališnom kanonu te u povijesti i suvremenosti zagrebačkog kazališnog života, pa i šire.
Obljetnički je duh izložbe poslužio je da se na svjetlo iznese dosad neviđena ili vrlo rijetko viđena te neizmjerno velika građa o kazališnom radu Milana Ogrizovića, kako bi se potkrijepila vrlo često zanemarivana činjenica o modernosti Ogrizovićevih umjetničkih nazora te o širini, važnosti i temeljitosti njegove kazališne djelatnosti, koju su svojedobno prepoznala najveća imena hrvatskoga kazališta od Branka Gavelle do Miroslava Krleže.
„Milan Ogrizović kao književnik, dramatičar i kritičar, ali i lektor, dramaturg, esejist, polemičar i satiričar, stvarajući tijekom prvih dvadeset godina 20. stoljeća, svojim je žanrovski i stilski raznolikim opusom obilježio povijest hrvatskog, pogotovo zagrebačkog, kazališta i književnosti, a njegova djela obogaćuju hrvatsko kazalište i u novom tisućljeću“, kaže Anamarija Žugić.
Izložba je razdijeljena u sedam cjelina koje, objedinjene prigodnim citatima iz pera samog autora, okupljaju različite aspekte Ogrizovićeve kazališne djelatnosti. Prva je cjelina posvećena svestranom radu Milana Ogrizovića kao pravoga homo theatralisa, a temelji se na novinskim kritikama i repertoarnim vijestima, teorijskim tekstovima i dokumentima koji rasvjetljuju njegovu pedagošku, predavačku djelatnost u sklopu Glumačke škole u Zagrebu te kroz javna predavanja s kazališnom tematikom. Među izlošcima posebno se ističu njegova tiskana izdanja o hrvatskom kazalištu, operi i Glumačkoj školi.
Preostalih šest cjelina skreće pozornost na Ogrizovićev rad kao libretista, autora prigodnica, dramatizacija, artističkih jednočinki, zatim dramskih tekstova s povijesnom tematikom ili temeljenih na narodnoj pjesmi i, naposljetku, kao autora izvornih dramskih tekstova poput antologijske Hasanaginice, Vučine i Objavljenja.
Na izložbi su prikazani i autorovi rukopisni dramski tekstovi, libreta i pripadne partiture, redateljske knjige, kazališne cedulje, kazališni plakati, kazališna dokumentacija koja svjedoči o Ogrizovićevoj širokoj kazališnoj djelatnosti, kazališne fotografije, scenografske i kostimografske skice, umjetnički portreti, snimke kazališnih predstava, pa i kostimi Ljubice Wagner, istaknute kostimografkinje i Ogrizovićeve unuke.
Autorica likovnog postava izložbe je Ivana Bakal, a vizualni identitet pratećih materijala izložbe potpisuje Mario Aničić. Izložba je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba.
Milan Ogrizović rodio se u Senju 12. veljače 1877., a umro je u Zagrebu 25. kolovoza 1923. Studij matematike i klasične filologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1904. i doktorirao temom iz filologije. Radio je kao srednjoškolski profesor, lektor i dramaturg u zagrebačkom HNK te kao nastavnik na Glumačkoj školi u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, crtice, operna libreta, kazališne i književne kritike, a najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao jedan od najizvođenijih hrvatskih dramatičara. Prva mu je drama Dah, ibsenovskog nadahnuća, praizvedena u HNK 1901., a poslije se sve više nadahnjivao narodnim pjesništvom i nacionalnom poviješću.
Najpopularnija Ogrizovićeva drama je Hasanaginica (1909.) koja se na repertoaru zagrebačkog HNK zadržala desetljećima. Tetralogiju Godina ljubavi (1907.) čine jednočinke Proljetno jutro (1903.), Ljetno popodne (1904.), Jesenje veče (1903.) i Zimska noć (1906.). Izvedene su mu i drame Banović Strahinja (1912.), Objavljenje (1917.), Smrt Smail-age Čengića (1919.), Vučina (1921.), U Bečkom Novom Mjestu (1921,) i druge. Više je djela objavio u suradnji s drugim književnicima, a s Andrijom Milčinovićem objavio je naturalistički pisanu povijesnu dramu Prokletstvo (1907.), koju je cenzura zabranjivala pa je praizvedena tek 1965. U knjizi Tajna vrata (1917.) tiskao je sedam novela, objavljivanih u časopisima od 1905. do 1917. Teatrološki su vrijedna i Ogrizovićeva djela Pedeset godina hrvatskog kazališta: (1860–1910) (1910.) i Hrvatska opera: (1870–1920) (1920). Baveći se i književnom kritikom, Ogrizović je najavio dva najveća hrvatska pisca svoga doba, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krležu.
Milan Ogrizović bio je aktivan i u političkom životu pa je od 1908. do 1911. bio zastupnik Hrvatske stranke prava (frankovci) u Hrvatskom saboru. Bio je otac Bogdana Ogrizovića, profesora matematike i antifašista koji je pogubljen 1943. kao žrtva ustaškog terora.