Na današnji dan, 11. studenoga 1991., u proboju iz opkoljenog Vukovara poginuo je Žarko Manjkas Crvenkapa, dragovoljac Domovinskog rata i heroj HOS-a.
Žarko Manjkas, kojeg suborci pamte po crvenoj kapi koju je nosio, i po kojoj je dobio nadimak Crvenkapa, rođen je 10. kolovoza 1967. u Zagrebu, živio je u Studentskom gradu.
Kao dragovoljac HOS-a Crvenkapa je s 24 godine napustio svoju Dubravu i otišao braniti Vukovar zajedno s još 57 HOS-ovaca. U grad su ušli krajem rujna kao jedna od posljednjih dragovoljačkih skupina jer je uskoro, okupacijom Marinaca, Vukovar potpuno opkoljen. Dio HOS-ovaca raspoređen je u gradsko naselje Sajmište, dok je dio poslan u pomoć Bogdanovcima. Među ovom drugom skupinom bio je i Žarko Manjkas.
Odlikovao se iznimnom hrabrošću, zahvaljujući kojoj je tijekom bitke za Vukovar uništio 12 četničkih tenkova.
Nakon punih 28 godina bio je na popisu osoba nestalih u domovinskom ratu. Na koncu su njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Marincima. Identificirani su na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu s još tri branitelja koja su nestala 1991. godine na širem vukovarskom području, Stjepana Katića (1952.), Antuna Petričića (1968.) i Marka Kneževića (1969.).
Žarkov otac preminuo je 1968., a majka 2012., a rodbina je odlučila pokopati ga u Brodskom Stupniku, uz majku koja ga nije dočekala.
Dragovoljac HOS-a i satnik Hrvatske vojske Žarko Manjkas Crvenkapa pokopan je uz sve vojne počasti na mjesnom groblju u Brodskom Stupniku. Rodbina je odlučila pokopati ga u Brodskom Stupniku, uz majku koja ga nije dočekala, rekao je Manjkasov bratić Nikola Vidmar.
Na pogrebu su se okupili iz cijele Hrvatske, među kojima i Manjaksov suborac pukovnik Damir Radnić koji se od svojeg prijatelja i suborca na pokopu oprostio između ostalog ovim riječima:
“I Žarko je mogao ostati sa majkom Anom u Zagrebu, u Dubravi, pomalo raditi i biti živ. No Žak, kako su ga zvali njegovi prijatelji iz kvarta, a u Bogdanovcima tako su ga zvali naši studenti-doktori dragovoljci HOS-a, također mladi kao on, Zoran i Dražen, izabrao je drugačiji, puno teži put. On je svoj kvart, svoju majku, svoje prijatelje, svoju djevojku, svoj grad i svoju Hrvatsku odlučio braniti na njenom krajnjem istoku, u Vukovaru. I to u vrijeme kada su iz toga smjera prema Zagrebu, prema Istri i sjevernom Jadranu te prema inozemstvu putovale kolone ljudi i vozila.
U svome kvartu bio je poznat kao zaštitnik slabijih, često puta i od daleko većih i jačih momaka nego što je bio sam. Stoga sam ga toga ljeta 1991. i upoznao bez prednjih zubi bez kojih je ostao štiteći slabijeg od jačih. I to neposredno pred odlazak u Vukovar, još dok smo se borili na zagrebačkom Borongaju. To ga nije poružnjivalo, već mu je uz njegov vječni osmijeh davalo neki posebni šarm. A kad bi ga netko pitao za te zubiće, samo bi rekao, ma to mi je napravil đon cipele nekog lika, a kaj misliš kak tek on izgleda.
Kada smo se sa Borongaja povukli na pogreb velikog čovjeka novije hrvatske povijesti gospodina Ante Paradžika, upravo u to vrijeme neposredno nakon pogreba, upoznali smo dečke iz Vukovara Liču i Đanga koji su u Zagrebu u MUP-u, ZNG-u i HOS-u prikupljali oružje i dragovoljce za obranu Vukovara. Žarko je bio među prvima koji se stavio na raspolaganje. Jednako kao još dvojica njegovih dečki iz Dubrave. Njegov prijatelj iz osnovne škole Stjepan Dugan i drugi, koji je tada već bio otac jedne male djevojčice, Pavao Spudić Dado. Iz Vukovara ali tek nakon godinu dana, preko logora u Srbiji, od njih trojice živ se vratio samo naš Stjepan. Hvala dragom Bogu barem je on ostao živ. Dadu su kao ranjenika četnici odveli iz bolnice i ubili ga na Ovčari, a Žarko je poginuo u minskom polju ispod Marinaca, u ‘štafeti smrti’, spašavajući starije mještane Bogdanovaca.”
Godine 2017. Žarko Manjkas – Crvenkapa dobio je park i spomen-obilježje u Studentskom gradu.
dd1111
