Piše: Jurica Ilić
Od četvrtka sve iz početka! Vlaho Srezović, pojačan sinom Marom, vlasnici kluba Saloon, kultnog mjesta zagrebačke noćne zabave proteklih 54 godine u četvrtak proslavljaju rođendan kluba, a mi svi pozvani, sjetit ćemo se bolje prošlosti uz, nadu da će Saloon ponovo prodisati novim modernim gradskim ritmom.
Zato se danas valja podsjetiti urbane legende o davnom otvaranju Saloona!
Prije pedeset i četiri godine, u petak, 13. veljače 1970. uz igralište KK Lokomotive na Tuškancu otvoren je Saloon, danas najstariji klub u Zagrebu i Hrvatskoj. Tko je mogao tog u neku ruku povijesnog dana, a koji nije baš omiljen među praznovjernim ljudima, pomisliti kako će Saloon imati tako dugu i sjajnu povijest, posve rijetku u “industriji zabave”. Jer po duljini postojanja zagrebački klub zamalo da nema usporedbe ni u svjetskim razmjerima. Pedesetčetiri godine nije malo ni u životu ljudi, a kamoli jednog kluba koji je neprestalno u vihoru trendova, mode, običaja i promjenama sklone publike, a svakako i konkurencije…
Ipak Saloon je preživio sve mijene, opstao i postao “majka svih klubova” u nas, veliki uzor i simbol dobre, prave urbane noćne zabave za generacije ljudi koji su tamo slavili i veselili se, slušali dobru glazbu ili tražili društvo. Na žalost dogodio se i jedan ‘bandićevski’ nezakoniti upad u Salon i devastiranje opreme i vlasništva kluba, što je Srezoviće prisililo da moraju sudski tražiti svoje vlasništvo natrag! U tome su i uspjeli, a klub bi mogao ponovo zaživjeti nekadašnjim sjajem…
Danas je priča o nastanku Saloona ponovo vesela priča. O tome su nam svjedočili svi ključni svjedoci događaja, od prvog vlasnika Vlahe Srezovića, preko njegova dugogodišnjeg suvlasnika Alberta Pape, sve do novinarskog velikana Pere Zlatara, po čijoj ideji je Saloon zapravo i otvoren. Isto je i s prvim kumovima kluba, glumicom Anom Karić i estradnom legendom Mišom Kovačem, koji su također aktivno sudjelovali u prvim danima Saloona…
No, evo kako je splet nevjerojatnih okolnosti doveo do toga da danas možemo govoriti o pravom kulturološkom fenomenu, što Saloon zapravo i jest, jer su o njemu do danas pisali brojni vrlo poznati i ugledni novinari i esejisti, fotografirali ga znameniti fotografi i fotoreporteri, a snimali najbolji kamermani. S druge strane, kroz taj su klub prošle generacije Zagrepčana, ali i svih onih koji su dolazili ili prolazili kroz naš glavni grad, od nepoznatih mladića do velikih i malih zvijezda pa sve do globalnih trendsetera, koje inače uglavnom možemo vidjeti samo na filmu ili televiziji.
Ali, vratimo se početku naše storije.
Pero Zlatar, u to vrijeme glavni urednik kultnog magazina “Plavi vjesnik”, jedne je ljetne noći 1969. godine bio zaprepašten neljubaznošću konobara i osoblja u jednom zagrebačkom lokalu, koji je tada bio vrlo posjećeno mjesto. Zlatar je bio u društvu s glumicom Božidarkom Frajt, manekenkom Nušom Marović i tv-voditeljem Mićom Orlovićem, a nakon što su nakon dužeg čekanja jedva dobili stol, Zlatar je pokušavao dobiti piće, no konobari su ga ignorirali i uopće nisu dolazili na njegove pozive. Društvo se pokupilo i otišlo iz tog kluba, a Zlatar se zarekao da će osnovati drugi klub u kojem bi njegovi gosti i druge slavne osobe o kojima je “Plavi vjesnik” tada pisao biti vrhunski usluženi, ukratko – želio je mjesto gdje bi se on ali i svi drugi dobro osjećali.
Slijed događaja nastavljen je idućih dana kad su s Perom Zlatarem razgovarali neki od čelnih ljudi košarkaškog kluba Lokomotive i ponudili mu da postane – predsjednik kluba. Kako je u tom trenutku Lokomotiva bila u velikoj besparici trebao im je netko poznat i popularan, a i spretan kako bi se namakla potrebna sredstva. Poslije će Zlatar ispričati kako mu je ta ponuda došla iznenada, ali je brzo prihvatio. Poznavajući situaciju u klubu brzo je upravi predložio da klupske prostorije pretvore u disco-klub i tako dođu do potrebnog novca, kako bi u klubu ostali neki važni igrači poput Nikole Plećaša, koji su nagovještavali odlazak. Ideja se svima dopala, no trebalo je pričekati skupštinu kluba da izabere Zlatara za predsjednika.
“U međuvremenu sam otputovao u Dubrovnik i tamo susreo glumicu Božidarku Frajt i režisera Joška Juvančića koji su me pozvali u dubrovački disco-klub ‘Number One’ na Pilama”, pričao je kasnije Pero Zlatar Aleksandru Veljiću, jednom od najboljih kroničara povijesti Saloona. – Za razliku od onog zagrebačkog kluba njegovi voditelji posve su se drukčije ponašali. Pronašli su nam slobodan stol, podvorili nas, popričali s nama, kao što je to već red u civiliziranom društvu.
A ta dvojica mladića, Albert Papo i Vlaho Srezović, studenti ekonomije i vanjske trgovine u Zagrebu, postali su kasnije vlasnici Saloona, nakon što ih je Pero Zlatar pozvao da otvore ekskluzivan klub u Zagrebu! Kad su ga zamolili za malo reklame u “Plavom vjesniku” za svoj dubrovački klub, on im je odgovorio da može samo u slučaju da čitav klub oblijepe njegovim novinama.
– Mi smo obećali, ali i zaboravili na to, no nakon nekoliko dana Božidarka Frajt nam je javila je Zlatar ponovo u Dubrovniku i da će doći u klub. Na brzinu smo pokupovali sav “Plavi vjesnik” i njime oblijepili naš klub.
Zlataru su se ti mladi spretni i sposobni gospari svidjeli i pozvao ih je da kad na jesen dođu u Zagreb, da mu se svakako jave. Tako se dogodilo da su istoga dana kad su dnevne novine objavile kako je Pero Zlatar novi predsjednik “Lokomotive”, k njemu su u redakciju “Plavca” došli Srezović i Papo. On im je pokazao tu vijest, a oni mu čestitali, nesvjesni da će im to promijeniti živote. Nakon toga su se svi zaputili u Tuškanac, na igralište Lokomotive. Jer tada se domaća prvoligaška košarka igrala na otvorenom, a teren u Tuškancu bio je poprište velikih utakmica!
No dva mlada Dubrovčana ostali su zaprepašteni kad su vidjeli trošnu Lokomotivinu baraku koja je služila kao svlačionica, a gdje su oni po Zlatarevom prijedlogu trebali napraviti ekskluzivan klub! Čak su zatražili jedan dan za razmišljanje, no nije bilo druge i uskoro su se prihvatili lopata i čekića, pa je svlačionica srušena i klub je uskoro dobio nove temelje.
Kako Srezović i Papo nisu imali velike novce, sve su radili sami i uz pomoć prijatelja. Za materijal su se zadužili svuda gdje su mogli, a dok su tekli radovi, razmišljali su i o uređenju kluba. Kako su znali da će ih medijski pratiti tada vrlo popularni “Plavi vjesnik”, prva je zamisao bila da klub bude uređen prema stripu “Asteriks” koji je u to vrijeme izlazio u “Plavcu”. No to se nije moglo ostvariti, pa je Vlaho Srezović predložio novu ideju: da se klub uredi u stilu Divljeg zapada.
Tražili su knjige, crteže i fotografije, želeći da klub doista što više nalikuje pravom saloonu. Sami su i uz pomoć prijatelja napravili tomahavke, lukove i strijele, a želeći imati “originalnu” bizonovu lubanju s rogovima, u klaonici su kupili glavu vola, koja se danima sušila na gradilištu stvarajući strašan smrad susjedima i prolaznicima. Najteže im je bilo pronaći originalne zastave američkog Sjevera i Juga, a na kraju su ih nabavili iz Londona. Izradili su i faksimile originalnih tjeralica iz westerna i na njima su bila imena tada popularnih osoba, poput Nikole Plećaša, novinara Zvonka Zmazeka, Voje Šiljka, Dobrice Silobrčića i drugih…
Kako u jednom feljtonu piše Aleksandar Veljić, u javnosti je tada vladalo veliko zanimanje za taj klub, osobito za to kako će biti uređen. Zbog toga o unutrašnjem izgledu “Plavi vjesnik” od 16. veljače 1970. godine ovako piše: “Ambijent našeg kluba je, po uzoru na trenutno najmodernije opremljene objekte ove vrste u svijetu, jedinstven u našoj zemlji. Izrađen je po uzoru na “saloone” Divljeg zapada, u njemu će se izvoditi najmoderniji hitovi pop glazbe, a posebna atrakcija bit će specijalno za tu svrhu naručeni šou-efekti”.
U stvarnosti, a prema riječima Ivice Fistrića koji je od početka učio zanat disc-džokeja u Saloonu, prvi lightshow bio je običan ručni rad. Nešto dijelova dopremljeno je iz Londona, no sve drugo napravljeno je iz priručnog materijala u kućnim radionicama. Tadašnji razglas također je bio “čudo tehnike” – sastojao se od dva pojačala “Grunding” od 60 wata, što je tada bilo hit tehnike, a jednostavno smiješne snage u odnosu na pojačala koja se danas koriste u klubovima.
Nakon četiri mjeseca radova i priprema klub je bio spreman za otvaranje. No, napetosti je bilo do posljednjeg treba. Primjerice, još nije bila uređena garderoba, za što je trebala poslužiti smočnica Lokomotivina oružara, koji je tamo stanovao. Njemu je klub obećao stan, a ugovor su potpisali dan prije otvorenja, pa je ulaz probijan doslovno nekoliko sati prije svečanog otvorenja, a prostor je zbog cajtnota oblijepljen crnim fotografskim papirom.
Druga poteškoća za vlasnike Saloona bio je nedostatak čaša, jer više jednostavno nisu imali novca, a u dućanima ih nije bilo baš za kupiti. Stoga su Vlaho i Albert dan prije službenog otvaranja napravili tulum za svoje prijatelje, zamolivši ih da umjesto čestitki sa sobom donesu pokoju čašu.
“Problem je tako bio riješen”, sjeća se danas Vlaho Srezovići dodaje: “Ali zamislite hrpu od petstotinjak čaša, a svaka različite veličine i boje!”
Velika inovacija na šanku bili su i do tad neviđeni (uvozni!) automati na bocama pića, koje su posve iznenađujuće – stajale obrnuto, a konobar je morao dvaput stisnuti da bi se u čašu nalila potrebna količina!
Zanimljivo je i kako je viski Balantines postao službeno piće kluba. Premda je Zvonko Zmazek navijao za svoj omiljeni Vat69, njega se nigdje nije moglo nabaviti, sve do Trsta, no dečki su se sjetili nekih stjuardesa i preko djutića na aerodromu prošvercali dovoljnu količinu Balantinesa, koji je do tad bio potpuno nepoznat u nas. Prema nekim mišljenjima, do danas ga se u klubu popilo toliko da bi popijena količina daleko premašila kompletan volumen kluba! U to vrijeme bilo je nezamislivo osim s ledom, miješati viski s cocacolom, a najviše se pilo gintonic, slijedila je votka-juice, a u ponudi su bili i konjaci, Rubinov vinjak, Badelov Cezar, Zrinski, kasnije stock i tko zna što još, sve do današnjih power energy pića…
Dan uoči svečanog otvorenja 13. veljače 1970. klub je obišla i njegova prva počasna kuma, “trenutačno najpopularnija jugoslavenska TV-glumica Ana Karić”, koja je izjavila: “Napokon je Zagreb dobio kulturno sastajalište u kome se čovjek može ugodno osjećati i razonoditi.”
Iz “glavnog stožera”, tj. redakcije “Plavog vjesnika” stizale su obavijesti da su “pozivnice već razaslane najpoznatijim ličnostima i da će oni biti prisutni na ceremonijalu”.
I doista ludnica je mogla početi. Iznad ulaza u klub stajao je veliki natpis “Discotheque Saloon Plavi vjesnik”, a redatelj Dubravko Pitzko i snimatelj Vladimir Trauber snimali su dolazak gostiju. Među prvima je pristigla popularna pjevačica Zdenka Vučković (u super mini haljinici! – piše “Plavac”) i njezin tadašnji zaručnik Krešimir Oblak. Slijedile su sve viđenije i tada najpopularnije ličnosti iz svijeta filma, glazbe, kazališta , sporta, itd. Koliko je to svima bilo važno, svjedoči pjevačica Ljupka Dimitrovska, koja je baš tu večer snimala emisiju na televiziji, ali je iskoristila pauzu, taksijem došla u klub, prosjedila pola sata i vratila se na snimanje! Među posljednjima je došla glumica Jagoda Kaloper, ispričavajući se jer je iste večeri imala svečanu premijeru kultnog filma “Lisice” redatelja Krste Papić, u kojem ona glumi glavnu ulogu. Od glumaca tu su bili i Božidarka Frajt, Slobodan Dimitrijević, Ratko Buljan i Drago Bahun, redatelj Nedjeljko Dragić, misica Jasminka Martinović, novinarka Silvija Luks, novinari Jovan Hovan i Vlado Novak, fotograf Čedo Komljenović, manekenka Irena Uhl, automobilist Jovica Paliković… Umjesto Arsena Dedića pozivnicu je iskoristio neki mladić, a nije došla ni Gabi Novak, premda se te večeri vrtila njena hit pjesma, uz popularnog Mišu Kovača, Ljupku i druge… Ibrica Jusić je pokucao na vrata na kojima je pisalo “Harem”, no ostao je ipak pred vratima jer je to bila – oznaka za ženski wc! Za glazbu su se brinuli Albert i Vlaho, no na otvaranju je glavni disco-džokej bio Ivica Balent Tratinčica, a na plesnom podiju je bio i njegov kolega Ranko Antonić. Nažalost, među uzvanicima tada nije bilo igrača Lokomotive, jer su idući dan išli na teško gostovanje, ali je umjesto njih tu bio Mirko Novosel…
Na ceremoniji otvorenja uvodnu riječ je održao glavni urednik “Plavog vjesnika” Pero Zlatar iliti Old Piter Goldner, kako ga je u šaljivom novinskom izvještaju s otvorenja nazvao humorist Vlado Novak.
Slijedio je čin otvaranja, a vrpcu je tomahavkom presijekla glumica Ana Karić. No u općoj gužvi fotoreporteri nisu uspjeli snimiti dobre fotke, pa su je zamolili da to ponovi. Tako je Ana Karić Saloon otvorila pet-šet puta! Kasnije je novinama ispričala: “Sjećam se dobro tog trenutka. Osim filmskih i televizijskih obaveza stalno sam bila pozivana na različite svečanosti. U to vrijeme bila sam član žirija za izbor (miss) Jasminke u “Plavom Vjesniku”, počasna gošća na sastanku “Kluba poznatih” u beogradskoj kavani “Tri šešira” itd. Tog popodneva prije otvaranja Saloona izvela sam počasno bacanje lopte na košarkaškoj utakmici Lokomotiva – Fides, a potom kao kuma otvorila Saloon. Bilo je to nezaboravno vrijeme, čini mi se da smo se znali dobro zabavljati.”
Tako je tekla prva luda noć u Saloonu od 15.000 koliko ih je (bez onih kad je bio zatvoren) približno proteklo do danas… Prvi izvještaj uopće objavio je već 15. veljače 1970. godine Jovan Hovan u Nedjeljnom Vjesniku, pod naslovom “Veselo otvorenje Saloona”.
Nećemo nastavljati, jer je već objavljena i Saloonova monografija, pa ćemo samo uživati u rođendanskoj proslavi u četvrtak, a danas čestitamo Srezovićima na velikom jubileju!…
