“TKO JE NAMA IGNJAT JOB?”: Nove spoznaje o znamenitom slikaru i njegovoj umjetnosti

7

Ignjat Job - autoportret

U Galeriji Klovićevi dvori u tijeku je retrospektivne izložbe Ignjata Joba “Vatra Mediterana”, a za utorak u 18.00 sati zakazano je i predavanje “Tko je nama Ignjat Job?” koje će održati autor izložbe prof. dr. Zvonko Maković.

Nakon dugogodišnjega istraživanja djela ovoga slikara došlo se do novih spoznaja o njemu i njegovoj umjetnosti, a što je prikazano na izložbi i objavljeno u pratećem katalogu. Ono što se očekuje kao svojevrsni zaključak, jest sagledavanje Jobova slikarstva u širem kontekstu, prije svega hrvatskoga i jugoslavenskoga slikarstva dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

U svojim formativnim godinama na zagrebačkoj akademiji Job se nije osobito izdvajao od prosjeka. Teško je iz skromnih sačuvanih radova išta zaključiti, tim više što se referencije na umjetnost koja ne nastajala u vrijeme ranih poratnih godina u Zagrebu jedva mogu naslutiti u mladome Jobu.

Kada je na trećoj godini studija morao napustiti školovanje, situacija je bila još neizvjesnijom. Kratak boravak u Rimu, Napulju i na Capriju jedva da je pružio neke naznake iz kojih bi se mogle prepoznati vrijednosti budućega umjetnika. Boravak u selu Kulina u dubokoj provinciji Srbije (1925.-1927.), u posvemašnjoj izolaciji, u siromaštvu i sa simptomima tuberkuloze koja se tada pojavila pokazat će da u Jobu postoje veliki potencijali koji će se realizirati nekoliko godina kasnije kada se vrati svojem ishodištu, Mediteranu.

Od jeseni 1927. počinje siloviti rast koji će se do kraja artikulirati oko 1930./31. kada slikar ovlada i tehničkim znanjem, a do kraja će se raziviti narednih godina. Slikat će intenzivno, grčevito, grozničavo sve do trenutka potpune fizičke onemoćalosti, jeseni 1935. kada iz Supetra dolazi u Zagreb na liječenje.

Razdoblje Jobove pune slikarske snage bit će stoga vrlo kratkoga vijeka, svega nekoliko godina. Promatrajući, međutim, njegovo djelo u kontekstu vremena, lako se prepoznaje pripadanje jednoj hibridnoj poetici koju u bitnoj mjeri determiniraju pojačana ekspresivnost i maksimalno povjerenje u snagu boje.

To su, međutim, tek formalna uporišta na kojima se zasniva ova umjetnost. Ono što Jobovu umjetnost čini autentičnom, jedinstvenom i velikom, to je način kojim je on uspijevao neposredno viđene fragmente stvarnosti utkati u svijet svojih slika. Prepuštanje potpunoj slobodi i osjećanje te slobode bitne su osobine koje ga izdvajaju iz širokoga kruga kolorističkoga ili “drugoga” ekspresionizma toga vremena.

Foto: reprodukcija / Ignjat Job: “Autoportret”

Komentiraj