Predavanjem Marijana Lipovca započelo obilježavanje 100. godišnjice nastanka Čehoslovačke

Čehoslovačka

U Češkom domu u Zagrebu večeras je u organizaciji Hrvatsko-češkog društva i Češke besede Zagreb održano predavanje na temu Kako je 1918. nastala Čehoslovačka koje je održao predsjednik Hrvatsko-češkog društva, povjesničar i bohemist Marijan Lipovac.

Time je započet ciklus predavanja o najvažnijim događajima u češkoj povijesti 20. stoljeća kojim će do kraja 2018. ove dvije udruge obilježiti stotu godišnjicu češke neovisnosti, odnosno sto godina od osnutka zajedničke češko-slovačke države. Taj će se jubilej u listopadu svečano slaviti i u Češkoj i u Slovačkoj, kao i u drugim zemljama Europe i svijeta, posebno ondje gdje žive brojne češke i slovačke manjinske zajednice.

U svom je predavanju Lipovac dao kratak pregled državnopravne povijesti Čeha i Slovaka, istaknuvši razlike među njima, pri čemu je Češka kao kraljevina imala sačuvanu državnost u sastavu Svetog Rimskog Carstva i kasnije Habsburške monarhije, dok je Slovačka bila dio Ugarske bez elemenata državnosti.

Te su razlike sprečavale stapanje dvaju sličnih naroda u jednu naciju, iako u 19. stoljeću nastaje ideja o zajedništvu Čeha i Slovaka, koja će svoj konkretan izraz dobiti 1918. stvaranjem Čehoslovačke. Lipovac je istaknuo da su češki političari krajem 19. i početkom 20. stoljeća budućnost češkog naroda vidjeli unutar Austro-Ugarske, ali uz osiguranje što je moguće veće autonomije.

Taj je stav zastupao i Tomáš Masaryk, zastupnik u Carevinskom vijeću i sveučilišni profesor, koji međutim stav mijenja nakon izbijanja Prvog svjetskog rata kad shvaća da Česi svoju sudbinu trebaju potražiti u samostalnoj državi, u zajednici sa Slovacima, odlazi u inozemstvo i počinje lobirati kod zemalja Antante da podrže rušenje Austro-Ugarske. Antanta to međutim nije podržavala, jer je nakon rata u slučaju svoje pobjede namjeravala zadržati Monarhiju na okupu, a tek neke dijelove pripojiti svojim saveznicama Italiji i Srbiji, u oba slučaja riječ je bila o hrvatskim i slovenskim krajevima.

“Masaryk je rat gledao kao sukob dvaju načela, demokratskog koju je zastupala Antanta i teokratskog koji su zastupale Centralne sile. Samostalnost za Čehe i Slovake tražio je na temelju prava naroda na samoodređenje. Masaryku nije bilo svejedno kakva će biti nova čehoslovačka država te je odmah definirao da će ona i u vanjskoj i u unutarnjoj politici počivati na demokratskim vrijednostima oslanjati se na zapad. Time će se njegovi stavovi uvelike poklopiti s načelima koja je u siječnju 1918. proklamirao američki predsjednik Woodrow Wilson u svojih 14 točaka kojima je otvorio put u samostalnost malim europskim narodima”, kazao je Lipovac.

Masaryk je u emigraciji osnovao Čehoslovačko narodno vijeće i surađivao s Jugoslavenskim odborom te je predlagao da se buduća češko-slovačka i južnoslavenska država spoje koridorom kroz današnje Gradišće. Pod utjecajem Oktobarske revolucije 1917. promijenio se stav Antante prema opstanku Austro-Ugarske pa Masaryk napokon dobiva i političku potporu za svoj plan stvaranja češko-slovačke države. Tome su pridonijele i češke dobrovoljačke legije u Rusiji koje su se nakon Oktobarske revolucije sukobile s boljševičkim snagama. Masaryk je u proljeće 1918. doputovao u SAD gdje je dobio potporu čeških, slovačkih i rusinskih iseljeničkih organizacija, što je utjecalo i na promjenu američke politike koja je sve do jeseni 1918. branila opstanak Austro-Ugarske tražeći za njene narode tek autonomiju.

Nakon što je 28. listopada austro-ugarska vlada kao uvjet za sklapanje mira prihvatila američki zahtjev za priznanjem samostalnosti Čeha i Slovaka te južnih Slavena, u Pragu je 28. listopada proglašena nova država Čehoslovačka koja je 14. studenog proglašena republikom, a Masaryk njenim prvim predsjednikom. U domovinu se Masaryk vratio krajem 1918., dok su trajale završne borbe za oslobođenje Slovačke od mađarske vlasti. Borba za Slovačku nastavila se i u prvoj polovici 1919., nakon što je u Mađarskoj proglašena sovjetska republika. Kratkotrajan rat Česi su vodili i s Poljacima za područje Těšína, a oružano su slomili i otpor brojne njemačke zajednice koja je proglasila svoje autonomne pokrajine kao dio Austrije.

Na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. i 1920. Čehoslovačkoj su definirane granice te je ona uz Češku i Slovačku obuhvatila i treću slavensku zemlju, Potkarpatsku Rus nastanjenu Rusinima. Budući da su Nijemci činili gotovo četvrtinu stanvništva, dok je Čeha bilo 51 posto, kako bi se osigurala prevlast Čeha i Slovaka, proglašeni su jednim narodom, što je Slovake spasilo od statusa manjine, ali im je ipak onemogućavalo punu nacionalnu afirmaciju.

“Masarykov ideal bila je Švicarska i on je smatrao da će svi narodi prihvatiti Čehoslovačku i razviti nadnacionalni čehoslovački identitet koji neće ugušiti partikularne identitete, već ih okupiti oko lojalnosti zajedničkoj državi i vrijednostima slobode i demokracije na kojima ona počiva”, pojasnio je Lipovac. Za razliku od industrijski razvijene Češke, Slovačka i Potkarpatska Rus bile zaostale poljoprivredne zemlje, ali su u zajednici s Češkom doživjele gospodarski i društveni razvoj.

“Čehoslovačka je bila jedna od sedam zemalja svijeta gdje su žene imale pravo glasa i jedna od prvih 20 zemalja svijeta koje su imale svoj ustav. Zahvaljujući Masaryku, kao i dugogodišnjem šefu diplomacije Edvardu Benešu Čehoslovačka je imala čvrst međunarodni položaj, savezničke odnose s Francuskom, Velikom Britanijom i SAD-om, a u sklopu Male antante i s Jugoslavijom i Rumunjskom, no jačanje nacističke Njemačke i fašističke Italije i kriza versajskog poretka uspostavljenog nakon 1918. nisu mogle mimoići ni Čehoslovačku koja je na kraju u ožujku 1939. podlegla kao prva žrtva Hitlerovog ekspanzionizma”, zaključio je u svom predavanju o nastanku Čehoslovačke Marijan Lipovac.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here