Koralj vraćen moru – u spomen na Vesnu Parun, u povodu godišnjice smrti

Prije četiri godine, 25. listopada 2010. godine, mirno i u snu, napustila nas je naša najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća Vesna Parun.

vesna_parun

Iako je njezin život bio trnovit, Vesna Parun pronašla je svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima.

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

(Elegija)

Rođena je na Zlarinu 1922. godine, studirala je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a od 1947. godine djelovala je kao slobodna književnica.

U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti bila je dopisna članica. Njezin rad ovjenčan je mnogim nagradama i priznanjima, a velik broj pjesama objavljen je i na stranim jezicima.

Objavljeno joj je više od 60 knjiga poezije, a na kazališnim su daskama uprizorena četiri njezina dramska djela.

Za zbirku Pjesme (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, a za zbirku Crna maslina (1955.) Nagradu grada Zagreba. Za dječji roman u stihu Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.) dodijeljena joj je Nagrada Grigor Vitez, 1972. godine dobila je Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novome Sadu kao najuspješniji dječji pjesnik, a 1970. u Parizu Diplomu za poeziju.

Njezina zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogočem označava bitan nadnevak u razvojnome tijeku novije hrvatske poezije. Bila je mnogo više od pojave nove, izvorne poezije. Ta je lirika bila putokaz nove osjećajnosti i simbol razdoblja hrvatske lirike koje poeziju smatra posvećenom djelatnosti, opire se ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva.
Ljubav kao pjesničku preokupaciju razrađuje u knjizi Crna maslina. Sonetima su joj ispisane zbirke Sto sonetaOlovni golub i Salto mortale.
Pjesništvo Vesne Parun sretan je susret tradicije i modernoga izričaja. U njoj ima jeke starih priča i legendi, narodnih pjesama i poslovica, grčke i slavenske mitologije te biblijske lirike Staroga zavjeta, ali i odjeka modernih pjesnika poput Vidrića, Kamova, Ujevića, Tadijanovića i drugih. Ljubav je mjera života i stalna patnja – čak i onda kad su naglašeni erotski impulsi, ona u sebi čuva neku svetost.

Svoj gnjev pred naličjem svakodnevice izrazila je u knjizi Apokaliptičke basne, a sličnu satiru s ironijom i sarkazmom objavila je i u knjizi Tronožac koji hoda.

Bila sam dječakTi koja imaš nevinije rukeVidrama vjerna, tek su neka su od njezinih ostvarenja po kojima će je pamtiti čitateljska publika.

Na rodnome otoku Zlarinu ljubitelji poezije uredili su 2012. godine Vesni Parun spomen-sobu.

Vesna Parun bila je i iznimna pjesnikinja za djecu, a najveće nadahnuće nalazila je u biljnome i životinjskome svijetu. Drame, prijevodi i likovna djela također su bitan dio njezina stvaralaštva.

Iako je najveći dio njezine rukopisne ostavštine pohranjen u Hrvatskome državnom arhivu, i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva vrijedan dio bogatstva njezina jedinstvenog stvaralačkog opusa.

…Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

(Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne)

Izvor: NSK

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here