Katastrofalna biciklistička i pješačka nekultura u Zagrebu

Katastrofalna biciklistička i pješačka nekultura u Zagrebu
Foto: StockSnap / Pixabay

Zagreb je predivan, ali nije biciklistički raj, a bome ni biciklisti nisu pri sebi. Zato se, uglavnom, s ekipom vozim po okolici

Piše: Igor Zovko

Policija još prošli tjedan najavila, a i odradila akciju kontroliranja biciklista i vozača mopeda i motocikla.

Normalno, bicikl mora biti ispravan, imati prednje i stražnje svjetlo, a biciklisti su dužni poštivati sva prometna pravila, jer, logično, sudjeluju u prometu. Ali, mnoštvo njih kao da su sami na stazi ili cesti.

Sjedam na svog montića traktoriskih guma i idem lagano od Novog Zagreba, od Sigeta prema centru.

Prva je nekakva kratka biciklistička staza od Brodarskog do zgrade Ine. I naravno, pješaci hodaju po njoj. Nakon 30 metara dijete skakuće, a tata razgovara na mobitel. Usporavam na brzinu hoda, izdaleka zvonim zvonom. Tata se okreće i primjećuje dijete koje je nedavno prohodalo, i sklanja ga.

Prolazim polako da ne uplašim dijete i mislim si – u što gledaš, čovječe, kakav mobitel, ne skidaj oči s djeteta.

Tek što sam prošao semafor, kraj Avenue Malla gužva. Provlačim se po biciklističkoj stazi po kojoj idu pješaci. Zvonim k’o zvona Katedrale. Kao da im je krivo što se vozim po svojoj stazi. Zanimljivo, tako ne hodaju po Držićevoj.

Prešao sam do Ine i krećem prema mostu Mladosti. Staza je jednosmjerna, ali ususret mi dolazi mladić, vozi bez ruku, slušalice u ušima, i tipka po mobitelu. Eh, da sam policajac, taj bi platio odmah 500 kuna.

Zvonio sam i njemu, pa se primio jednom rukom volana, i skrenuo mi s putanje. Hvala Bogu, mislim si.

Preko mosta nema čega nema, pa i dvije  djevojke koje bicikle voze paralelno, pričaju. Koji je trač u pitanju, tko će ga znati, ali opet zvonim i držim se svoje rute. I one se čude zašto zvonim.

Prepada me vozač električnog romobila koji je nečujno zujnuo kraj mene. Mlad, lijepo skockan, s bradom, pravi yuppievac.

Niti on ima zvonce, niti svjetla, niti daje znakove kud’ će, što će. Za takva prometala i vozače rado bih da se donese zakonska odredba da ih se baci u Savu s mosta. Romobile, ne vozače. Ali, kako sam ekološki osviješten, ipak bih i njega kaznio.

Idem prema Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Još par biciklista na svakojakim kramama srećem. Nemaju kacige, ali dosta ih tipka na mobitel ili razgovara. Odmah bih im izbio soma kuna iz džepa.

Za bicikliste je centar – pakao. Gužve pješaka, loše ili nepostojeće biciklističke staze dovoljan su razlog da i mene kazne. Ipak, u centru sam iznimno oprezan zbog pješaka, pogotovo djece i naših starijih sugrađana.

Nakon kratkog odmora na Zrinjevcu, vraćam se u Cvjetno naselje na jednu mrzlu u mojem najdražem kafiću u Zagrebu – Dominu. Imaju najbolju glazbu, prijateljsko okružje i lijep vrt.

Jesu li policajci naplatili dosta kazni od onih kojima zbilja treba oderati kaznu, ne znam. Ali proračun bi se napunio dodatno vrlo brzo, a i panjeve bi naučio poštivanju prometnih propisa, zbog njihove i tuđe sigurnosti.

Zagreb je predivan, ali nije biciklistički raj, a bome ni biciklisti nisu pri sebi. Zato se, uglavnom, s ekipom vozim po okolici.

Pamet u glavu, a kacigu na glavu. I poštujte pješake i druge bicikliste. Jer kad se nezgoda, ili ne daj Bože nesreća dogodi, bude kasno.

Komentari