Izložba koju ne smijete propustiti: “Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole”

Ovogodišnja 135. obljetnica Muzeja za umjetnost i obrt, poklopila se s 170. godišnjicom rođenja Hermana Bolléa, važnog nositelja kulturno-umjetničke obnove Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

herman_bolle

Zato se za izložbu “Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole”, koja se 17. travnja – 23. kolovoza 2015. održava u Muzeja za umjetnost i obrt slobodno može reći da je projekt koji se nije mogao ni smio izbjeći.

Riječ je o autorskoj izložba sveučilišnog profesora dr. sc. Dragana Damjanovića. Ona je plod njegovog višegodišnjeg istraživanja cjelokupnog Bolléovog opusa, koje je rezultiralo opsežnom znanstvenom studijom.

Izložba se prvenstveno bavi prikazom Bolléovog doprinosa izgradnji Zagreba u vremenskom tijeku od gotovo pola stoljeća, koliko je ovdje djelovao, a tijekom kojega se Zagreb preobrazio iz provincijskog grada u srednjoeuropsku metropolu, utrostručivši se površinom i populacijom. Izložbene cjeline predstavljaju pojedine teme vezane uz životne okolnosti i Bolléove oblikovno-estetske interese u arhitekturi i umjetničkom obrtu.

Prva dionica bavi se temom zagrebačkog potresa iz 1880., koji se dogodio samo godinu dana nakon njegova preseljenja u Hrvatsku i koji je Bolléu donio brojne prilike za nastavak rada u Hrvatskoj.

Kao posebna tema istaknuta je njegova uloga u restauriranju i opremanju zagrebačke katedrale, za potrebe čega je organizirao katedralnu radionicu okupivši u svom timu vrsne inozemne i domaće majstore obrtnike, od kojih su neki kasnije postali i profesori na Obrtnoj školi.

Bolléov pristup restauriranju srednjovjekovnih i novovjekovnih građevina predstavljen je u trećoj cjelini s prikazom projekata za franjevačku crkvu u Iloku, križevačku katedralu, hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, sabornu crkvu u Pakracu ili primjerice opremu zagrebačke grkokatoličke crkve Svetih Ćirila i Metoda.

Uz prikaz različitosti umjetničkih stilova za kojima je Bollé posezao u svojim gradnjama izložba donosi brojne kritike njegovih suvremenika koje oslikavaju onodobne kontroverze, a koje i danas prate Bolléova ostvarenja. Predstavljanje privatnog i javnog segmenta Bolléovog života tema je biografske cjeline konceptualno podijeljene na intimnu i političku dimenziju.

Završne cjeline objedinjavaju utemeljiteljski značaj koji je Bollé imao u našoj sredini kao profesor i ravnatelj Muzeja i Obrtne škole, što je prikazano kroz aspekt umjetničkog obrta, te kao arhitekt Zagreba o čemu svjedoče brojni realizirani i nerealizirani projekti za sakralne odnosno profane građevine, privatne stambene zgrade i kulturne institucije, a čija se veličina i doseg najreprezentativnije iskazuje u njegovom životnom ostvarenju – kompleksu groblja Mirogoj.

Povodom ove izložbe, njezin autor dr.sc. Dragan Damjanović napisao je sažetu biografiju Hermana Bolléa.

Evo tog vrijednog teksta koji će, vjerujemo, pomoći da Zagrepčani bolje upoznaju čovjeka za kojeg se s pravom kaže da je izgradio pola Zagreba:

“Herman Bollé (Köln, 18.10.1845. – Zagreb, 17.4.1926.) ubraja se u skupinu najvažnijih i najpoznatijih, ali i najkontroverznijih hrvatskih arhitekata. Rođen je u Kölnu na Rajni 1845. godine, gradu koji je upravo u tom vremenu postao rasadnikom neogotike u Europi zahvaljujući velikom projektu dovršavanja tamošnje katedrale, jedne od najvećih spomenika europskog srednjovjekovlja. Rastao je zajedno s katedralom čija ga je arhitektura fascinirala i usmjerila prema graditeljskoj profesiji. Nakon školovanja na obrtnoj školi u Kölnu radi u zidarskom poduzeću vlastitoga oca pa potom prelazi u atelier uglednoga njemačkog arhitekta, specijaliziranog ponajprije za sakralnu arhitekturu, Heinricha Wiethasea.

U 1872. godini seli se u Beč gdje se zapošljava kao suradnik u atelieru, u to vrijeme u Austro-Ugarskoj, najslavnijega neogotičara Friedricha von Schmidta kako bi radio na njegovim mnogobrojnim projektima od Basela u Švicarskoj na zapadu do Kijeva u Ukrajini na istoku. Isprva surađuje na opremanju niza bečkih crkava (neogotičkih župnih crkava u bečkim četvrtima Fünfhausu, Brigittenauu i Weißgärberu), te na zgradi Austrijske nacionalne banke, izvedenoj u stilu njemačke neorenesane, da bi se od 1875. počeo specijalizirati za Schmidtove projekte u Hrvatskoj.

U prosincu 1875. u Rimu, kada je za Schmidta pripremao crteže renesansnih spomenika koji su trebali služiti kao polazište pri projektiranju zagrebačke palače Akademije, susreće se s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i prvim hrvatskim povjesničarom umjetnosti Isom Kršnjavim, koji ga, prepoznavši u njemu golem talent, počinju usmjeravati prema Hrvatskoj. Ubrzo potom Schmidt mu povjerava rad i na razradi projekata za đakovačku katedralu te za restauraciju crkve Svetog Marka u Zagrebu.

Ključan zajednički projekt Schmidta i Bolléa u Hrvatskoj, restauracija zagrebačke katedrale, nagnat će ga 1879. na konačno preseljenje u Hrvatsku. Živeći i radeći pet desetljeća u Zagrebu Bollé je ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatske arhitekture, umjetničkog obrta, u obrazovanju mladih arhitekata i obrtnika te izgradnji grada Zagreba. S realiziranih oko 150 projekata ubraja se i u najproduktivnije hrvatske arhitekte.

Nakon što je Zagreb i okolicu 9. studenoga 1880. pogodio jak potres Bollé dobiva ulogu glavnog restauratora brojnih stradalih sakralnih i profanih građevina. Upravo restauriranje spomenika predstavlja najkontroverzniji segment njegova opusa. Srednjovjekovne je crkve restaurirao uklanjajući s njih ožiljke kasnijih epoha, nastojeći ih vratiti u prvobitno idealno stanje pri tome često nemilice izbacujući vrijedne renesansne i barokne umjetnine. Najvažniji mu je restauratorski zahvat zagrebačka katedrala, koja svoja današnja pročelja i unutrašnjost duguje uvelike Bolléovom zahvatu. Restaurirao je i gotovo sve ostale sakralne građevine Zagreba: franjevačku, pravoslavnu i grkokatoličku crkvu, Svetu Mariju na Dolcu, remetsku župnu crkvu, a izvan Zagreba hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, manastir Grgeteg na Fruškoj Gori, sabornu crkvu u Pakracu, iločku franjevačku crkvu i mnoge druge.

Osim restauriranja starih Bollé je podigao i brojne nove sakralne građevine, zbog čega ga je zagrebački tisak 19. stoljeća zvao hramograditeljem. Evangelička crkva u Zagrebu, župne crkve u Granešini, Erdeviku, Tounju i mnoge druge primjer su njegova neumorna talenta.

Njegovo svakako najvažnije djelo jeste arhitektonski okvir zagrebačkog groblja Mirogoj. Jedan od najmonumentalnijih grobljanskih kompleksa Europe koji Zagreb postavlja na istaknuto mjesto opće povijesti arhitekture historicizma rastao je više od šest desetljeća, od 1878. sve do kraja 1930-ih.

Projektirao je u gotovo svim neostilovima karakterističnim za kasno 19. stoljeće. Sakralne građevine katolika i protestanata projektirao je u neogotičkom stilu, a pravoslavnih u neobizantskom. Javne i stambene građevine najčešće je gradio u neorenesansnom stilu. U suradnji s Kršnjavim pokušao je stvoriti i posebni hrvatski narodni stil u graditeljstvu, a nakon 1900. godine projektirao je i u secesiji. Stil je kod Bolléa odraz funkcije objekta.

Restaurirajući katedralu stvorio je, po srednjovjekovnim uzorima, katedralnu radionicu iz koje će kasnije niknuti Obrtna škola i s njom vezan Muzej za umjetnost i obrt. Vođen idejama Gottfrieda Sempera da se počeci arhitekture i svih grana likovnih umjetnosti mogu naći upravo na polju umjetničkog obrta, u tekstilnim i keramičkim radovima, neumorno je radio na njegovu unaprjeđenju u Hrvatskoj. Profesori i učenici Obrtne škole postali su mu glavni suradnici te izvođači njegovih projekata na brojnim realizacijama po cijeloj Hrvatskoj.”

Komentari