INTERVJU: Glumica Marina Stanger, u povodu online premijere filma “Jedno ubojstvo za van”

339
Marina Stanger
Foto: Press

Prije nepune dvije godine jedna se entuzijastična grupa mladih filmaša okupila oko snimanja svog prvog dugometražnog filma u filmskoj radionici Medika Autonomnog centra. Film “Jedno ubojstvo za van” s obzirom na skromne produkcijske uvjete u rekordnom je roku ugledao svjetlo dana.

Ekipi filma se vrlo brzo dogodila i svojevrsna nagrada za profesionalni entuzijazam vođen ljubavlju prema sedmoj umjetnosti – njihov film je prošao službenu selekciju 64. Pulskog filmskog festivala.

Ovoljetna projekcija na tom najvećem hrvatskom filmskom festivalu ujedno je bila i premijera filma. Povod ovom razgovoru s glavnom glumicom filma, Marinom Stanger, ipak nije ta premijera već jedna druga. Pomalo netipična za hrvatski film – online premijera. Produkcija “Jednog ubojstva za van” odlučila je film staviti na youtube kanal kako bi bio dostupan publici, “umjesto da se “skriva” u zatvorenim krugovima filmofila i kino dvorana” poput ostalog hrvatskog filma.

Redatelj i scenarist filma je mladi Luka Duvančić, a u glavnim ulogama debitiraju mahom mladi, nepoznati glumci kojima se, s obzirom na uspješni prvijenac smije lijepa filmska karijera – Igor Baksa, Tajna Peršić, Marin Bukvić i Marina Stanger kojoj smo povodom puštanja filma “online” postavili nekoliko pitanja.

Nakon studija u Rijeci, kako se vratiti u Zagreb s diplomom glumice?

Zapravo nisam se “vratila” jer moj rodni kraj je Rijeka (Lovran) a ne Zagreb, ali bilo mi je tada nekako logično otići u Zagreb je tržište je veće a prilika je više, kako u poslu tako u sadržajima generalno, od klubova, do  kulturne ponude itd. Što se tiče dolaska u Zagreb s diplomom, mislim da sam izabrala pogrešnu godinu jer sam studirala kada je fakultet tek počeo djelovati, sve se uhodavalo pa tako mnogi nisu bili ni upoznati s njime i/ili su gledali na nj vrlo skeptično, tako da mi, osim znanja i iskustva koje sam stekla na putu do nje, ona kao takva u poslu nije puno značila.

Mislim da tržište sve više obuzima “hiperprodukcija” koju stavljam u navodnike jer nisam sigurna može li se takav termin uopće i odnositi na Hrvatsku, ali tome najviše sliči. Štedi se na svemu, proizvodi se samo izbacuju i količina je najvažnija, a to se reflektira i na glumačku burzu. S druge strane, dok dio glumaca neprestano radi i pojavljuje se u gotovo svakom projektu, te tako ima priliku brusiti svoje glumačke vještine, drugi nemaju prilike niti za rad, niti za brušenje – osim ako si sami te prilike ne stvore – ako mogu. Ja nekako balansiram između te dvije krajnosti, ako posla nema, ja si ga stvorim, i zasad mi je ok.

Koji te kolege inspiriraju?

Prvenstveno me inspiriraju kolege s kojima sam bliska, s nekima od njih sam i radila neke projekte, neki su mi bili ili još uvijek jesu učitelji, jer iz prve ruke znam koliko su dobri i kao ljudi i kao glumci (ili plesači/koreografi/pedagozi) te koliko daju sebe u svome poslu. Ne želim ih sada prozivati poimence, vjerujem da će se oni sami pronaći u ovome. Nedavno sam radila predstavu s članicama plesno kazališne grupe “Magija” koju čine osobe s invaliditetom i imala sam priliku surađivati s tri djevojke koje boluju od cerebralne paralize i mogu samo reći da je njihova energija, volja, upornost, entuzijazam kojim zrače na svakoj probi nešto iz čega čovjek može naučiti puno o sebi i svom pristupu prema životu. Također, izdvojila bih Aleksandra Cvjetkovića, koji mi je uz Radu Šerbedžiju predavao glumu na fakultetu, i za kojeg mislim da je izvrstan glumac i uživam ga gledati kada imam priliku.

Govoreći o stranima, naravno, Meryl Streep, od novije generacije Margot Robbie, a tko nije gledao, mora pogledati “Split” i Jamesa McAvoya, Jacka Nicholsona ne trebam ni spominjati, Petar Dinklage je nevjerojatan, Brad Pitt (Klub boraca, 12 Majmuna!!)…ma bilo bi tu još i domaćih i stranih, ali mislim da nemamo toliko vremena J

Marina Stanger
Foto: Press

Najbolje i najgore iskustvo s akademije?

Najbolje iskustvo bio je trenutak kada sam saznala da sam primljena na faks, a zatim svaka ona sekunda, onaj trenutak na probi kada nešto sjedne na svoje mjesto, slon se pretvori u muhu i sve postane mnogo lakše. Nije bilo nekog posebno lošeg iskustva, bilo je boljih i gorih dana, ali ponekad bi se pažnja i trud nekih profesora neravnomjerno podijelili među studenticama, što mi se nije sviđalo i što ne opravdavam.

Najbolje i najgore iskustvo u poslu?

Nemam toga, svako iskustvo u poslu mi je vrijedno i zanimljivo i nečem me nauči.  No strašno me smeta kada mi se jave nekakvi potencijalni, da ih tako nazovem “poslodavci” koji se žele družiti, a ne poznajemo se. Naravno, sve mi je jasno i – neda mi se. Za razgovore o zajedničkim interesima, potencijalnoj suradnji, glumi, umjetnosti generalno, projektima i sl. sam uvijek, ali s ljudima koji nemaju skrivene namjere.

Kako ti je bilo na snimanju filma?

Bilo je svakakvih trenutaka i nije uvijek bilo lako, ali definitivno je iskustvo koje me naučilo nekim stvarima i koje bih ponovila. Ekipa je bila super i to je već dobar dio svega, jer ako to funkcionira onda je sve skupa malo lakše. Mislim da su neke stvari mogle biti bolje, a neke su ispale odlično s obzirom na sredstva, te činjenicu da je većini kolega, kao i meni, ovo prvi dugometražni film. No svi su bili iznimno profesionalni i maksimalno se trudili, a da ne spominjem gospođu Mariju Kohn od koje smo u tih nekoliko dana druženja mogli štošta naučiti, što vezano za posao a što vezano za život općenito. Naravno, kao i u svakom poslu, bilo je tu i sitnih trzavica, nervozica i sl., ali mislim da smo zaboravili na sve to jednom kada smo pogledali film; ograničeni budžet definitivno je kompenziran entuzijazmom sudionika i bilo je divno vidjeti rezultat takve kreativne sinergije.

Kako ti je bilo snimati scenu seksa?

Zabavno. Bilo mi je teško ostati ozbiljna pored Igora Bakse, odnosno, Kazimira i njegove “neizdržljivosti” i kako je Baksa to upriličio, i svi smo se na setu dobro nasmijali. Mislim da su te scene seksa prilično nevine, ali da su drugačije ne bi se ni uklapale u estetiku filma. Osim toga, nije mi prvi put da snimam scenu seksa, tako da sam vatreno krštenje već obavila.

Misliš li da ti dobar izgled pomaže ili odmaže u životu?

Nisam sigurna. Mislim da te to prvenstveno na neki način etiketira, i onda ako npr. “dobro izgledaš” po tim nekakvim uvriježenim standardima, ti si sigurno  glup ili plitak ili nesposoban ili sponzoruša ili naivan i tako dalje i tako bliže, i onda se ponekad treba truditi razbiti tu predrasudu koja, iako prožvakana, još uvijek egzistira u društvu. Naravno, ako ti je uopće stalo da je razbiješ. Osim toga, dobar izgled je prolazan (osim ako si ne pomogneš estetskom kirurgijom) a ono što je iza toga ipak ostaje i to je tako. Meni je izgled ponekad pomogao, a ponekad odmogao, čak možda i više ovo drugo, nema tu definicija, nema pravila.

Kako gledap na položaj žena u biznisu, showbizzu, općenito u društvu?

Pa mislim da je muškarcima bolje. Šalu na stranu, mislim da se mnogo toga promijenilo na bolje, ali još uvijek nad nama lebdi duh patrijarhizma.

Lidija Bačić ili Dražen Šimleša?

Čitava polemika oko toga mi je u startu smiješna, jer mislim da postoje važnije stvari oko kojih bi se ljudi mogli i trebali zamarati, krenuti najprije od sebe.  No, dovoljno je pogledati članak na nekom portalu i onda komentari ispod – to više nije ni komedija, to je TRAGEDIJA. Mislim da se svijet okrenuo naopačke i da su vrijednosti potpuno iskrivljene.

Marina Stanger
Foto: Press

Mnogi kolege glumci u zadnje vrijeme su politički aktivni. Imaš li ti neke potrebe za promjenom na bolje?

Naravno, pa tko je lud da nema? Ja zasad mijenjam samo sebe, što mislim da bi svakome trebao biti prvi korak ka promjeni na bolje. Što se politike kao takve tiče, još uvijek sam previše senzibilna i teško podnosim nepravdu i laži u bilo kojem obliku, to mi je definitivno okidač, pa vjerujem da bi se trebala dobro istrenirati prije nego bi li se uključila u taj teatar apsurda. Svaka čast iznimkama koje se stvarno trude da naprave nešto što neće spremiti u džep.

Gdje se vidiš u budućnosti?

Trenutno više živim “dan za danom” i radim ono što me veseli, izaziva, pokreće. Naravno, tu je i cilj da živim od toga, da jednom zasnujem obitelj, da sama sebe i dalje izazivam novim situacijama, novim znanjima, novim iskustvima, novim zemljama u koje želim otputovati, novim vještinama koje želim savladati, novim ljudima koje želim upoznati.

Naravno, novo pritom ne isključuje nego nadograđuje staro. Sada mi je prvenstveno želja odmoriti se, jer mi je ovo ljeto bilo poprilično aktivno i neprestano sam balansirala između glume i projekata po Istri i Kvarneru i obiteljskog posla (turizam), pa kroz koji dan putujem na Bali čemu se neizmjerno veselim, a zatim odrađujem predstave i  projekte koje imam dogovorene u rodnom kraju, pa natrag u Zagreb, pa…tko zna? Odustala sam od toga da planiram dugoročno, bit će šta bude, ali dok god radim ono što osjećam iznutra i ona tipična – “dok slijedim svoje srce” – dobro je.

Komentiraj