In memoriam Denisu Kuljišu: TAJKUN HRVATSKIH TISKANIH MEDIJA

In memoriam Denisu Kuljišu: TAJKUN HRVATSKIH TISKANIH MEDIJA
Foto: Gradimir Aleksić

Kažu neki autori kako je Denis volio strane riječi i rado ih koristio kad bi u Klaićevom rječniku pronašao novu! Jest i ja ću posvjedočiti da je Denis zaslužan za eksploataciju i ulaz riječi “tajkun” u hrvatski vokabular…

Piše: Jurica Ilić

Ukazanja i čuda su ovih dana u eksponencijalnom porastu. Čini se da je uzrok sveti Denis… Znate onu staru – in omnibus mortuus est optimus – rekao bi sam Denis, ali čini mi se ovako gledajući sa strane, da je veliki dio nekrologičara pretjerao – malo je reći – mnogi prosipaju floskule, o čovjeku koji je bio odličan urednik, dobar, ali prečesto resavski predugačak autor i svakako redaktor fine širine, koji se bakćao baš u sve.

Jest znao je Denis svašta i vladao mnogim “nepotrebnim znanjima”, ali je uz uspjehe uradio i hrpu velikih pogreški i neuspjeha, čak i tamo gdje to bilo zamalo nemoguće…

Primjerice, kune mi se kolega da je, navodno, upravo Kuljiš uništio neusporedivu “Arenu” slavnog Fadila Hadžića i drugih velikih glavnih urednika i biranih novinara… Po meni on je ovako ili onako kriv i za gašenje “Starta”, najboljeg magazina svih vremena na području bivše države, a ne samo u Hrvatskoj… Pa zar nije on napravio kolosalni promašaj zvan “21. stoljeće”? Zar on nije potpisan pod promašaj zvan “Ultra”? Spominje ekipa “Globus” i “Nacional” kao njegove velike uspjehe, a ja bih rekao da ta dva lista nikad nisu bila vrhunac hrvatske žurnalistike, nego tek malo bolje upakirani tabloidi praktično jednakog svjetonazora kao bezvrijedni “Slobodni tjednik” pokojnog Marinka Božića…

Ta “škola” novinarstva jedna je od najgorih pojava u hrvatskoj žurnalistici uopće. A znate li gdje je Božić učio? U sarajevskom “Asu” Džavida Husića. Koji je bio također i veliki uzor našemu Denisu.

Žutilo, niske strasti, denunciranje ljudi, hajka na pojedince i homofobija, preuveličavanje, ocrnjivanje, prenošenje optužbi bez ikakve provjere, sve je to našeg Denisa koštalo najviše sudskih tužbi u povijesti jugo-novinarstva… Ako mislite da je to bez veze, dajte razmislite, što morate pročitati o sebi da biste autora tužili sudu i bakćali se tamo s njime!?

Kažu neki autori kako je Denis volio strane riječi i rado ih koristio kad bi u Klaićevom rječniku pronašao novu! Jest i ja ću posvjedočiti da je Denis zaslužan za eksploataciju i ulaz riječi “tajkun” u hrvatski vokabular… Dobro, možda je tu riječ prvi koristio Ratko Bošković, što bi bilo logično, ali je frend Denis toliko zajašio na nju, da mu je postala praktično poštapalica…

Roba. Jest, tu se slažem s piscima nekrologa. Zvao je on tako dobre teme, ali tako se to zvalo i u “Poletu” i u “Startu”, samo su urednici davali više digniteta autorima i njihovim temama. Ne treba zaboraviti tko je radio na desku “Starta” – Veliki Marko Grčić, od kojega nikada nisam susreo boljeg redaktora u životu!

A taj Marko Grčić, član redakcije hrvatskog izdanja “Biblije” i zbilja jedinstveni znalac hrvatskog jezika i tko zna čega još sve, nikad se u nekoj dilemi nije obraćao “sveznajućem” susjedu Denisu, nego je za njega vrhunski autoritet bila stara lektorica gđa. Maca! Pa ti vidi!

Uz njih dvojicu na desku su također sjedili i Ratko Bošković i nezamjenjivi Željko Žutelija, koji je jednom zgodom rekao: “Neki autori nam ovdje donose vreću slova, a mi onda iz toga moramo složiti njihove epohalne umotvorine…”

Maroje Mihovilović bio je guru “Starta” za inovacije, naročito tehničke, on je bio valjda i najbolje informirani čovjek u redakciji, koji je prvi imao sve važne knjige, ploče, video trake, časopise i magazine iz svijeta… A tek najbolji Vjesnikovi dopisnici iz svih većih svjetskih metropola… Mladen Pleše je sve to majstorski miješao i kuhao na tihoj vatrici, a rezultat su svi – obožavali!

Da ne mislite da ja pišem nešto loše o Denisu, dvaput mi je čudom pomogao! Prvi put je to bilo kad smo trebali biti primljeni u radni odnos nas troje: Slavenka Drakulić, Darko Hudelist i ja… Kompletna redakcija je bila za mene, kao mladog i nadarenog reportera, koji je najčešće donosio vlastite teme, a neke sam dobio i od legendarne Maje Miles, koja me baš voljela, kao i Maroje… Srećom Denis je imao izdvojeno mišljenje, jer ionako nisam bio u njegovom klanu, pa me razočarani Pilaš, Mladen Pleše, odveo za utjehu svom starom frendu Stjepanu Andrašiću, superuspješnom gloduru “Večernjeg lista”, što se dalekosežno pokazalo jako važnim za mene. Zato – hvala ti Denise!

Sjećam se da smo išli cestom ispred HNK prema “Kavkazu”, Rene Bakalović, Vlatko Fras i ja, i ja im prepričavam tu situaciju, a Rene mi kaže: “Ma što se brineš – uskoro ćeš tamo biti važan urednik!”

Drugi put se čudo dogodilo kad je osnivan “Globus”. Zvao je mene Denis, nakon što sam u Večernjaku u gradskom izdanju “Plava devetka” složio vrlo čitan i moderan miks klasične i urbane pop kulture, koja je do tada bila nezamisliva. Dakle, Denis me pozvao da radim zadnji dio Globusa, koji je zapravo bio surogat kulture i društvene rubrike… I da mu dovedem par ljudi, ako ih znam.

Zbilja sam zagrizao za tu ponudu, premda mi je bilo malo čudno što je Pavić (koji me već poznavao kao autora u “Sedam dana”) redakciju imao u zgradi CK na Prisavlju. Nikad nisam pouzdano dokučio tko je bio iza njih i čiji interes je bio “Globus”, a kasnije i EPH.

Srećom Denis mi se naglo prestane javljati, premda sam mu doveo niz sjajnih ljudi i autora i jedan dan me pokunjeno sustigne Rene Bakalović i kaže: “Znaš, Denis želi da ja radim onaj zadnji dio ‘Globusa’…” “Mogao mi je to i sam reći!”, bio je moj odgovor.

Srećom uskoro me zvao Radovan Stipetić za urednika kulture u “Vjesnik”, ali sam ga morao odbiti usprkos silnim komplimentima – bilo je vrijeme malih plaća , ali sam nešto kasnije prihvatio poziv Krešimira Fijačka. A svega toga ne bi bilo da nije bilo dragog Denisa, za kojeg mi je još vrsnih profesionalaca potvrdilo da je to njegov stil – ljude iskoristi i odbaci.

I vidim da su svi zaboravili njegovu najpoznatiju “robu” – tzv. “Vještice iz Rija”…

Premda pretpostavljam da bi mnogi imali još puno za reći, čini mi se da su ostali šutjeti oni kojima se inače zamjerio.

I sad – ponavljam, nije ovo ocrnjivanje Denisa Kuljiša. Ja ga smatram zbilja jedinstvenim urednikom i autorom, ne baš na način mutave serije “Crno-bijeli svijet”, ali niti na način njegovih vjernika i nekrologičara, čije veličanje njegovog lika i djela izgleda poput stvaranja kulta ličnosti, čemu pridonose i “izjave” predsjednika hrvatske Vlade i Sabora. Koja je tu mreža i koji interesi u pitanju, možda ćemo jednom i doznati, ali ovo je prvi takav slučaj. Sad samo treba očekivati beatifikaciju, Ili su totalno poremećene društvene vrijednosti u Hrvatskoj. I više ništa nikome nije sveto.

Izabrao sam najbolju Denisovu fotku autora Gradimira Aleksića iz vremena kad nije bio masa nego fin dečec pun velikih ideja i poleta…

Laka ti tiskarska boja i hrvatska zemlja Denise!

Komentari