Humanist za kojeg demokracija nije bila samo tehnika vladanja

Tomáš Masaryk, sociolog, filozof i političar, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke
Tomáš Masaryk, sociolog, filozof i političar, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke
Hrvatsko-češko društvo poziva članove Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba da ne prihvate prijedlog Tomislava Jelića da se Masarykova ulica preimenuje u Ulicu Stjepana Đurekovića, već smatra da Đurekoviću treba dodijeliti neku još neimenovanu ulicu.

Piše: Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva

Kako je 10. srpnja 2013. izvijestio Novi list, Jelić je u obrazloženju svog prijedloga poslanom Odboru naveo da Masaryk „ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku“ i da je „u svim svojim vanjskopolitičkim nastupima zagovarao stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nje.“

Tomáš Masaryk (1850.-1937.), sociolog, filozof i političar, utemeljitelj i prvi predsjednik Čehoslovačke, bio je istinski demokrat i humanist za kojeg demokracija nije bila samo tehnika ili oblik vladanja, nego i mogućnost ostvarenja moralnih zakona. Masaryk je u svoje vrijeme bio jedan od najuglednijih europskih državnika s golemim moralnim autoritetom, a njegova Čehoslovačka bila je jedina demokratska država u srednjoj Europi.

Budući da je ovo u posljednjih 17 godina već četvrti prijedlog da se preimenuje Masarykova ulica, možemo konstatirati da je Masaryk i dalje trn u oku nekima u Hrvatskoj i da se taj češki velikan pretvorio u dežurnog žrtvenog jarca kad god se pokrene inicijativa da se nekoj istaknutoj osobi iz hrvatske prošlosti dodijeli ulica u središtu Zagreba. Pritom se pokušava narušiti zagrebački urbani identitet koji čine i nazivi njegovih najvažnijih ulica i ujedno čini nepravda bliskim i prijateljskim narodima. Ni s jednim narodom Hrvati nisu imali odnose koji su u isto vrijeme bili i srdačni i intenzivni kao što je slučaj s Česima i stoga ne dozvolimo da jedan od najjačih simbola hrvatsko-češkog prijateljstva, Masarykova ulica u središtu Zagreba, nestane s plana grada.

Masarykova ulica svoje je ime dobila 1930. povodom Masarykovog 80. rođendana koji se u Hrvatskoj svečano slavio. Masaryka se tada veličalo zbog njegovog znanstvenog rada te privrženosti idejama slobode i demokracije i bio je to prikriveni izraz otpora vladajućem režimu i diktaturi kralja Aleksandra. Masaryk je dakle ulicu dobio kao simbol priželjkivane demokracije, slobode i općenito boljega svijeta, ne samo u Zagrebu nego i u još nekoliko hrvatskih gradova. Danas Masarykove ulice postoje i u Daruvaru, Dubrovniku, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru i Virovitici. Toliko ulica, njih sedam, nema u Hrvatskoj nijedan drugi stranac i one su znak otvorenostima Hrvata prema prijateljskim narodima. Širina kulture jedne zemlje i grada oslikava se i u ulicama u čast stranaca koji zbog svoje univerzalne veličine postaju na neki način „naši“, a Masarykova ulica dokaz je hrvatske otvorenosti i prijateljstva prema Česima kojima je Masaryk jedan od najvećih i najpopularnijih velikana. Ukidanje Masarykove ulice u Zagrebu stoga bi se negativno odrazilo na dobre hrvatsko-češke odnose, kao što niti hrvatska javnost ne bi bila sretna kad bi u Pragu bili preimenovani Strossmayerov trg ili Teslina, Zagrebačka, Dubrovačka i Hrvatska ulica.

Važno je napomenuti da je Masarykova ulica u Zagrebu već bila preimenovana nakon uspostave NDH 1941. kad je dobila ime Milana Šufflaya, da bi Masarykovo ime opet bilo vraćeno 1945. Demokrat i antikomunist Masaryk je dakle imao svoju ulicu u Zagrebu i u doba komunističkog totalitarizma, u vrijeme kad je njegovo ime u domovini bilo prešućivano i ocrnjivano. Može li biti veće ironije od toga da Masaryk kojeg su nazivali „apostolom demokracije“ ostane bez svoje ulice u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj?

Masaryk se zalagao za ujedinjenje južnih Slavena kao i mnogi pripadnici hrvatske političke i intelektualne elite početkom 20. stoljeća (što je s njihovim ulicama u Zagrebu?), ali za nastanak Jugoslavije ne snosi veću krivnju od tadašnjih hrvatskih političara koji nisu bili u stanju jasno formulirati hrvatske nacionalne ciljeve i izboriti se za njih. Što je mislio o srpskoj politici Masaryk je zorno pokazao upornim odbijanjem posjeta Jugoslaviji, a svjedočanstvo o tome u svojim je sjećanjima ostavio Ivan Meštrović.

Kao sveučilišni profesor u Pragu Masaryk je utjecao na hrvatske studente, posebno svojim realističkim pogledima i zalaganjem za konkretan i praktičan rad, što je od Masaryka preuzeo i Stjepan Radić i primjenjivao u djelovanju među hrvatskim seljacima. Taj djelomičan Masarykov utjecaj na Radićevo političko sazrijevanje sasvim dovoljno demanira tvrdnje Tomislava Jelića da Masaryk „ničim i nikad nije zadužio Hrvate i Hrvatsku“ jer valjda ne treba podsjećati na Radićeve zasluge za prosvjećivanje hrvatskog seljaštva i političko organiziranje najvećeg dijela hrvatskog naroda. Masaryk se nakon 1918. zalagao i za stvaranje koridora između Hrvatske i Čehoslovačke kroz današnje Gradišće, u čemu je imao veliku Radićevu podršku, 1921. izabran je za počasnog doktora zagrebačkog sveučilišta, a 1930. izabran je i za počasnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Na kraju, podsjećamo na izjavu koju je povodom lanjskog pokušaja preimenovanja Masarykove ulice u Šufflayevu dao vodeći češki kroatist Dušan Karpatský, počasni član Hrvatsko-češkog društva i dokazani prijatelj i promotor Hrvatske i njene kulture u Češkoj: „U Češkoj su Masarykove ulice ukidali nacisti i staljinisti; ne mogu vjerovati da se tom društvu žele priključiti i žitelji mog voljenog Zagreba. Ako to učine, neće smanjiti veličinu jednog od vodećih Europljanina XX. stoljeća, već samo uniziti sebe same i pokazati posvemašnje nepoznavanje i nerazumijevanje povijesti hrvatsko-čeških odnosa.“